malo starija pjesma za koju sam skoro zaboravila da postoji... ali kao da sam je sad upravo pisala. u svakom trenutku se tako osjećam u jednom, možda najmanjem ili pak najvećem dijelu srca...


Pojela sam svijet jednim zalogajem.
Progutala sam svu bol i očaj tužnih i očajnih ljudi na svijetu.
Pojela sam sva oružja i atomske bombe koje nam prijete godinama a nisu nas uništile.
Jači smo od toga?
Jeste, jači ste od toga.
Ja nisam.

I dalje samo čekam u redu za jednu kino ulaznicu da odem u svijet kojeg nema, niti će ga ikada biti.
Čekam kokice i kolu da me s većim utiskom tamo otprate i da se ne vratim dok god ih ne popapam.
Stoga uzimam najveće moguće kokice i litre kole da se nikada ne vratim ovdje.

Što sam učinila od sebe, od svog smijeha?
Kažu da je bio zarazan, kao što sada kažu i za moju šutnju.
Nemam riječi, do tog su me doveli, i novi prijavljeni prijatelj na msnu mi ništa ne znači.
I svaki novi komentar na blogu ili nepročitani mail takvi i ostaju jer znam što tamo piše već.
Kažu da vratim staru sebe, da će sve biti u redu, da ja to mogu, kao i uvijek.

No oni ne razumiju i svaki put kada nekome pričam o tome on ne razumije.
A ja pokušavam razumijeti svakoga i za sve imam tople riječi utjehe i suosjećanja.
Progutala sam svu bol i očaj tužnih i očajnih ljudi na tužnom i očajnom svijetu.
Progutala sam sve oko sebe, time i sebe.

Već dugo želim otići i nestati negdje iza svega i svih ljudi, životinja i biljaka koje sam vidila..
Biti s jedinom osobom koja me može podnjet.
Biti s njim na crvenim oblacima ljepote i ljubavi u razgovoru s anđelima i zvijezdama.
Želim se maknuti --> ubijte me.
Ne želim tuđe ruke pružene u pomoć, ali im zaista, zaista hvala.

Želim samo susretati nova, dobra, neiskvarena lica.
Pomagati bolesnoj ili potpuno zdravoj djeci jer ona su jedina neiskvarena.
Ako.
Napravit ću katapult i stat u njega i ispalit će me toliko da ću se probit kroz drugu planetu.
Iz nje upast u neku 297586 galaksiju, 19752050 planet, među 297917 neviđenih živih bića.

Ma jednostavno ne ide.
Trud je pao u vodu.
Moje suze su tekle uzalud kao i uvijek.
Moji osmjesi drugim ljudima su zaboravljeni.

Ne ide dalje,
Nema dalje.
Ne želim dalje.
Neću.
Neću!
Ne nagovarajte me.
Znate da nećete uspjeti u tome.
Ne želim.
Nećete uspijeti.


i samo za kraj da kažem da vas sve volim, neke više, neke manje ali za sve ima mjesta u mom srcu :)
ali ipak najviše volim svoju jedinu i najveću i vječnu Ljubav koja je uvijek, ali baš u-v-i-j-e-k uz mene i ja uz njega i da nema njega ne bi bilo niti mene.

pozam sve i uživajte i uživajmo svi skupa

bokić

pjesmica napisana u vrijeme zimskih praznika, kada sam bila u kazni... nisam smjela skoro nikud... bojala sam se uopće pitat da li smijem... pa evo možda vam ovo da neki dojam kako mi je bilo--> nije bilo lijepo baš...


Vani je rajska bjelina.
Kuće su tako male, nebo preveliko.
Vidim predaleko, želim još dalje.
Ptičica leti podrhtavajući u beskraj vjetrića,
dječica trče rastežući usta u ono nazivano osmjehom,
a meni neka slana tekućina iz očiju nazivana suzama.
Njihove stopice se utiskuju u snjeg slobode,
moje suze ostaju na papiru dosadnom i nepomaknutom.

Odkad sam rastvorila kapke gledam kroz ovaj prozor,
jedini put iz ove sobe koji vodi van,
no strah od još veće boli je zaključao vrata.
Na metar od mene je raj, ali kao da je na drugom planetu.
I svjesna da je tako blizu i tako daleko,
prihvaćam da je daleko, predaleko za mene.

Ostajem tik do prozora gledajući prirodu kako spava rajskim snom,
molim Boga da i ja zaspem.

inače.. nešto se čudno događa sa mnom. sanjam prečudne snove, mislim, ponavljaju mi se snovi. sanjam san koji sam sanjala prije negdje 2 god. i tak mi se i s drugima snovima još bilo događalo... ima li itko pojma o čemu je riječ? snovi su ono... horori... :( bojim se zaspat da ne sajnam opet nešto tako... često sanjam svog mlađeg brata i mene kak bježimo od ubojica. npr. jednom smo bježali od ubojica koji ljudima deru kožu, drugi put od ubojica koji pale kuće i tebe u njima. sinoć sam sanjala da je bio rat u petrinji i da smo ratovali protiv nizuzemske.. onak.. al strašno je bilo... i da su me tu odvojili od danijela i da sam vikala da ga volim al me nije čuo... :( stvarno su strašni snovi i užasno me strah kad ih sanjam... al uvijek sam u njema ja neka hrabra...
al jbg.
nadam se da ću takva biti i u stvarnosti ako se ne daj bože tako nešto dogodi. i nadam se da ljudi koje volim znaju da ih volim... i kada im to ne budem mogla reći da će imat to u srcu i na umu. i kad odem da znaju da sam ih volila, i da će on znati da mi je bio sve na svijetu i da sam ga volila i da ga volim više od ikoga i da mi je značio najviše na svijetu. i nadam se da nikog nisam povrijedila previše.. ako i jesam, nije bilo namjerno...

idem sad, nadam se da ste zadovoljni šta sam napokon sad napisala novi post... ne znam kad ću opet nešto napisati al valjda budem uskoro. do tad... sretno svima

don" t cry... gunsi...





i ovo što mi sad jedino izvlači osmijeh na lice... ljubav...

:/

:/


Nekad mi se čini kao da sam skroz jadna kada mi je jedina inspiracija za pisanje Tree Hill. No, ovaj post sam eto odlučila napisati poslije razgovora s ljubavi, a prije TH-a :)

I tako nastaje ovaj post iz nekih novih/starih spoznaja o svom životu. Gledajući one lance šta se šalju mailovima, našla sam mnogo odgovore "nisam sretan/a". Pa sam se ja zapitala jesam li ja ustvari sretna. I idem gledat oko sebee--> pa imam veliku obitelj, dečka koji je stalno uz mene, prave i malo manje prave prijatelje, idem u školu i tamo nekako guram. Da netko 197813-mi gleda moj život, rekao bih da nemam razloga biti nesretna. Ali, moj život nisu ljudi oko mene, oni su svoj život, ja nisam oni, niti su oni ja.
Kaže neka poslovica il štovećje da si bogat onoliko koliko imaš prijatelja. Ja to ne smatram istinom, daleko od toga. Prajateljem se predstavljaju mnogi, a i sami smo u to već uvjereni 981649¸86 puta tak da mi se ne da o tome pametovati o tome kao svaki 2 čovac na blogovima, jer znamo da "prijatelj" ne mora biti prijatelj. Bogatstvo je je u prijatelju bez navodnika. Ali onda opet, zar se u tome sastoji sreća? Možda ili vjerovatno kod nekih ljudi, ali kod mene i nije toliko. Jer, pogledam i vidim da imam zaista hrpu prijatelja i kad skužim da mi se bliži rođendan i da ih trebam i želim sve pozvat, dođu mi starci i kažu da smanjim taj broj, ali neću i ne želim. Ali, da provedem taj dan samo s Danijelom, vjerujem da bi se prekrasno provela, ništa gore nego sa još 20-30 ljudi, ma štoviše i ljepše bi mi to prošlo kada sam sa osobom koja mi znači 1972578698462986410986 puta više nego svi prijatelji zajedno i koja me usrećuje svakom riječju, pogledom i osmijehom. /volim te/

A onda neki kažu da se boje samoće. Ja to nikada nisam doživila, da sam sama, jer meni su ekipa moj mačak i papagaj, snijeg ili sunce, more, oblaci.. Pa, bože, nekad se moraš naći kao jedino ljudsko biće među time, ali to razdoblje može ali ne mora potrajati, sve ovisi o nama!

I opet sam krenula pisati jer sam se probudila sva neka nabrijana.. Ali očito se to smiri kada se poslože neke daske u glavi i shvatiš da je to samo česta nabrijanost, a ne tvoj život i ne moje misli.
Ustvari, maloprije sam pregledala ladicu sa starim stvarima koje mi puno znače. Zaista se tamo svega našlo i podjestilo me na razne trenutke života, sreće ili tuge, uspona i padova. I tamo sam našla pjesme koje sam recitirala na lidranima ili pak tu u školi. i evo par citata koji mi se najviše sviđaju-->
Mudrost nije u riječima, mudrost je smisao u riječima.
Katkad je lanac drasgocijeniji od ogrlice.
Pakao nije u muci, pakao je u praznu srcu.
Ljepota nije u licu, ljepota je svjetlost u srcu.
Veličina nije u visokom položaju, veličina je u onih koji odbijaju položaj.


/ovo dolje pišem poslije Tree Hilla /
I btw. gledaje Tree Hill, najbolja je serija, stvarno se puuuuunnnooo toga zapitaš nakon nje. Ali, i to je samo serija, a u njoj je sve namješteno, ništa nije stvarno, sve je gluma.. I na kraju je često happy end... I zbog tog happy enda mi možemo pokušati napraviti da nam život izgleda poput serije, filma ili bajke, ali da je to stvaran život i naši stvarni osijećaji. Možemo.

i na kraju--> svima sretna Nova 2008. godina, neka vam se ostavari sve što želite i za čim žudite, napravite ono što niste uspijeli proteklih godina.. otkrivajte nešo novo, istražujte. ma samo živite.
/nothig is that far like it seems, in your life or in your dreams./


pusica! :D

Božić =D

Evo, ne biste vjerovali, ali ja sam zaista sretna. Stvarno =) Stoji i dalje da imam neku kaznicu, al trudim se napravit sve što traže od mene i pogotovo učiti da ispravim ove ocjene koje sam malo zeznula na polugodištu tak da na kraju godine nemam problema. Mislim, tek sad kad sam ja pogriješila i dobila zato kaznu i patila se, vidim što sam napravila i postanem svjesna toga, doduše bila sam svjesna svega čim sam dobila ocjene na papiru al dobrom. Mislim, nije da su tako loše, ali neke su ipak ispod mojih mogućnosti.. (hm?)

Uglavnom, pišem ovaj post zato šta sam eto sretna. Božić je, osjetim to nakon dugo vremena. Nisam već par godina prije osjećala da je stvarno prosinac, Božić, Nova godina.. A sad mi se vratio sav taj doživljaj i veselim se svakom poklonu, zagrljaju i pusi kao malo dijete :) Ova okupljanja obitelji, polnoćka i sve što obilježava ovo divno razdoblje budi male iskrice sreće i poletnosti u meni, budi dugo, ali stvarno dugo, sakrivenu sreću i zadovoljstvo.

Bio je i zadnji dan polugodišta u petak, zaista najbolji i najzabavniji dan u ovom mom kratkom boravku u gimnaziji. Ajme, puuunooo smijeha, samo 2 sata provedena u učionici slušajući (ili ne :)) profesore. Zatim letanja i birc preko, gore na katove, hm hm khm khhhmmm cure :D Sada tu puno pozdravljam moje curke koje me svaki dan sve više nasmijavaju (i time obećavaju mom licu duuug život bez bora (heh a štaš)): Darja, Iva, Matea i Marta. E one bi se mogle smijat sa mnom cijele dane, pisat razne gluposti po papirima i izvlačit ih, mijenjat i tak.. heh :)
A onda odlazak našem najnajanajnajnajprofesoru iz osnovne, koji nam je bome svima (ne znam čime, al ugl. je) stvarno prirastao srcu =D naš Groziiić!! Tamo smo se najeli, nasmijali dječjim glupostima i uvidjeli sebe prije 4 god za istim klupama... /strašno!/

I to je to, sad kad sam ja sretna, što je čudo s obzirom šta mi se sve događalo, e onda bi i vi mogli bar naći nešto malo sreće u sebi i neki osmijeh izvuć iz dna duše i pokazat nama svima :)

Eo ja se počinjem spremat za polnoćku, svima želim zaista prekrasan, čestit, blagoslovljen i na kraju krajeva SRETAN Božić! Ovo je, ja mislim, jedino sveto vrijeme u godini kada svi pokušavamo nečim lijepim završiti i okončati ovu cijelu godinu, pa potrudite se da onda izvučete ono najljepše i najdraže u svima vama, jer imate to negdje u sebi, htjeli vi to ili ne i vidili vi to ili ne :)

Idem sad, pozdravljam- Darju, Ivu, Mateu, Monu, Mateu drugu, Tihanu, Borisa, Vatru, Čmateja, Đuru, Lorenu, Luciju R., Mariu i sve ostale prijatelje koje sam zaboravila.

I kao šećer na kraju svog "malog" i jedinog Danijela.

Volim vas sve sve! pusica...

=(

Zajeb.

Stalno sam u potrazi za odgovorima... Kažu da se nalaze odmah ispred mene ali samo da pogledam bolje da bih vidjela. Ali, zar sam tako slijepa da ne vidim? Mislim da nisam... Jednostavno ih nema... Nema rješenja... Kao bezbroj zadataka iz fizike koje mi pokažu 100 puta a ja ne razumijem i ne mogu to sama ponovit. Na to se svodi moj život. Na to da ništa ne mogu sama. A željela bih i trudim se. Ali ipak mislim da ću na kraju uspijet. Trudim se, trudim se i sad pisat pravopisno i sve, ne psovat, a bome mi dođe da opsujem sve po redu i spisku. Ali, eto, trudim se. Kao što sam se trudila i ovih par mjeseci u školi ali jednostavno sam sve na kraju upropastila. Ali, zaista, nisam primjetila da sve rušam... Samo se srušilo. A ja sam ostala zapanjena brzinom padanja dugo slaganih koskica mog života, htjenja i rada. A bilo ga je, i lažu kada kažu da se nisam trudila. Jesam, i htjela sam, bilo je volje i rada.. I tražila sam pomoć i dobila je. Ne uvijek, ali hvala onima koji su me razumijeli i poslušali i utješili me.



No, to je bilo samo na kratko. Ovo me uništilo. Prije par tjedana sam mislila da nema sretnije osobe na svijetu od mene. Bila sam, zaista, poletna, nasmijana i vesela, nije mi bilo granica... Niti nebo, niti oblaci... Bila sam puno više od njih, puno lijepša boja bi je bila pred očima od ružičaste. Nosila sam prevelike naočale sreće koje nisu dale mjesta tuzi koja je vladala drugima a ja sam mislila da ne može doprijeti do mene. A može. Prevarila sam se. Posustala sam. A ne znam ni sama zašto... I ono što sam mislila da me nikada ne bi uništilo jer sam ja kao jaka, upravo me potpuno dotuklo. Nažalost... Prešla sam samu sebe. I riječi sada samo ispadaju iz mene, kao i more suza koje se skuplja u mome oku ali ja im ne dam van. Jer ne želim plakati. Znam da će biti bolje, i da dolazi bolja budućnost... Ali ne znam hoću li izdržati do tada... Hoću li imati snage nakon mnogih ružnih izgovorenih riječi od strane najbližih mi... I bila to jedna ili dvije riječi koje su kao bile u afektu, ja sam ih zapamtila i samo su mi u glavi. I stoga sad imam osjećaj kao da sam nebitna. Možda sam bitna jednom čovjeku, ili par njih... Ali ljudi ima zaista mnogo... I onda se osjetiš tako nevažno, i da nestaneš ne bi nitko primjetio.






A ja volim da mene vole, jer se trudim voljeti druge i slušat ih, i biti uz njih. Treba mi zagrljaj a ne volim ga primiti od svakog. Volim ljude ali ne volim svačiju narav. Previše sam nostalgična. valjda se meni dogodilo previše lijepih stvari u životu da je jednostavno došlo vrijeme da meni bude samo crno jedno vrijeme ili pak zauvijek. Jedva čekam ljeto, I sad ću to reći jer je jednostavno tako. Oprosti, znam da ne voliš kada to kažem jer se svašta tad događalo, ali meni je tamo zaista kao u raju. Ovdje nije, zbog nekih ljudi... Ne idnosi se na nikog od mojih prijatelja, nego na neke, samo neki znaju koje... A tamo na moru sam daleko od briga, od ovog grada i ove škole, tamo uživam, zaista, i oprosti ako te sad povrijedilo to šta čitaš ali sad mi je došlo biti jako iskrena i bit ću. Ne vidim razloga zašto ne bi. A tebe volim, i prevolim te... I obožavam svaki tvoj zagrljaj, znaš to ;) i jedino kad si ti u pitanju mogu stavit neki smajlić. I hvala ti što mi kažeš "anđele" i što mi kažeš da sam predobra za to. Ali valjda je to što kažu, da život nije fer, potpuno točno. I to tek shvatiš kad se tebi dogodi. Ne možeš učiti na tuđim greškama, tako nikad nećeš naučit, tek na svojima možeš, i to jako dobro.



Nisam ni ja uvijek u pravu, često nisam u pravu, i žao mi je što uvijek branim svoje mišljenje, ali ja sam zasljepljena time i ne vidim da je tuđe bolje. Jer sam u k**cu i ne prihvaćam riječi utjehe, da će sve biti dobro i da ću uživati u ovim blagdanima i praznicima. I da bude bolje nego što očekujem bila bih jako zahvalna, ali ipak... nešto izgovoreno ili napravljeno se ne može izbrisat i te stvari pamtim jako.

treba mi ovo... a ne mogu dobit. zasad ne... bojim se ne još dugo:


Volim vas... Danijele, Darja, Iva, Tihana, Zlatice, Matea... hvala.

Pozz i drugim prijateljima.. Mona, Boris, Marija, Nives, Mateja, Tina, Dado, Marta, Milana, Lorena, Vatra...

kvragu.

ajme kako mi je više svega dosta. mislim, gledam blogove, nadam se nekom lijepom postu u kojem nisu sadržane sve već istrošene i izlizane teme. tražim nešto posebno i jedinstveno.. ali uvijek nailazim na isto, sve potrošeno, dosadno, ponavlja se.. kao da se svi životi vrte u krug i da svi imaju iste probleme. no tako nije i ne može bit, jer svi smo različiti. i sad ja opet govorim to "svi ljudi su različiti" a to je isto već rečeno 58397567829 puta. i onda si ti misle da su jaaako pamteni jer kao piše nešto jakooo mudro o životu i sreći, tuzi i slično a samo pgoledaju tuđi blog i naprave skoro pa potpuni kopi/pejst i to je to. i više ni ne moram to čitat već znam šta ću komentirat kao i na svakom tom istom proketom blogu iako želim reći da me to užasno nervira šta tako pišu a ne ono što im je zapravo na duši.. ako ju imaju.

i ovo sve što rekoh je kao da pričam o načinu življenja ljudi i čovjeku, o sebi. ne znam, postajem jako glupa, sad i ja svoje posteve koje napišem bojim se da će mi netko reć da sam to pokupila od nekoga. i onda bi neki rekli boli te briga za druge. i boli me za ono što će meni reć osim ako nije stvarno jako nisko, tada se ipak moram obranit jer u svakom od nas postoji neki refleksni obrambeni sustav koji jednostavno ne dopušta neke stvari, ali ne mogu sad samo stajat i gledat ljude kako vrijeđaju i ne poštuju druge, a ne znaju ama baš ništa o njima i njihovom životu. i onda i sama skužim ono šta mi je već mnogo ljudi reklo, da mi je previše stalo do drugih i da imam dobro srce. a sad ja opet ne znam da li je to vrlina ili mana. mislim u svaku ruku je po jedno. i opet staneš na raskrižje na kojem je svaki potez krivi. i tako mi se čini kao da nema riješenja ovoj zagonetki koja predstavlja život.

i prijateljstvo. sad mi dođe reć "jebeš to", al onda se sjetim stvarno pravih prijatelja koje volim i koji su uz mene uvijek i znam da postoji pravo prijateljstvo. ali bilo što drukčije ne postoji, jer ako ti nije pravi prijatelj sigurno te ogovara negdje iza leđe ili tebi sam to kaže nakon što se pravi prijateljem. mislim, možda i je to bio, navodno, ali shvatiš da nije na kraju.

jedino me sad jedna osoba spašava i znam da je uz mene uvijek koje zna sve moje misli i osjećaje, jedini s kojim sam uvijek popuno iskrena i jedini u kojeg imam stvarno jako jako puno povjerenja. ali znam da je i njemu sad jako teško i sad plačem zbog toga i jer su svi ljudi koji su mi sad najbliži u ku*cu zbog nečega a ja im ne mogu pomoć. a želim očajnički. sad mi se bar čini da ne mogu.. a onda se sjetim svih postova gdje sam pisala da je jedan jedini osmijeh dovoljan, pa sam ostala zbunjena. što vi mislite? .




i opet raskrižje života bez pravog smijera... sad pomislim da je život jedan jebeni krug u kojem se samo izmjenjuju tužna razdoblja, u kojemu ima samo pokvarenosti i zla, tek tu i tamo se nađe par osmijeha. ja sam mislila da sam jedan od tih malo rjeđih, ali sam sad shvatila da nisam. ja sam samo još jedno tužno lice u beskrajno dubokom moru suza.

ne da mi se pozdravljat, nisam dobre volje, vjerovatno ću bit sutra ili kad tad ali zasad ne. a ionako znate kog bi pozala kad bi nabrajala.

je**mu, sve i svašta mi se skupilo, sve me guši, oni me guše, pritisak je ooogroman, ja sam preslaba i gubim volju, ne ide dalje, i svaka mala sitnica još pogorša=(


volim te jako puno.

Pjevam za osmijeh tvoj-->

Zar postoji ljepši osjećaj od lebdjeti na oblacima ljubavi?
Plivati na valovima sreće?
Pustiti suze za jedan osmijeh.
Jer..
Plačući...
Smijem se..

Zar moguće je da jedna pjesma izazove taj osjećaj?
Da neka skromna osoba to reče?
I da mene probode...
Ljubavnom strelicom...
U moje srce...
I ono pusti radosnu krv...

Zar moguće je tolikim riječima pokazati ljubav?
Milijunima slika dokazati blaženost tvoga osmijeha?
Nadam se da to dopire iz mojih očiju...
Uplakanih...
Sretnih...
Ganutih glasom i nekim sitnim riječima...
Necijenjenim rečenicama...

Da li je teško shavatit da volim ljepotu ljudskih lica gledati iz dana u dan?
Da ne prihvaćam tužne ljude?
Ne želim gledati očajna lica.
Ubija me to.
Shvatite...
Ako ne mogu učiniti to prekrasno lice zadovoljnim.

I ne ljutite se jer ja jednostavno to ne volim.
I sve činim da toga više ne bude.
Uvijek ću se boriti...
Za ushićenost male djece,
kada im veliki ljudi poklone poklončić,
a oni se nasmiju.

Molim boga da ljudi počnu cijeniti vrijednost mrava.

Ništa na ovom okrutnom svijetu nije bezvrijedno.
Ne shvaćajte to tako da ima neku cijenu.
Već sve ima svoju ljepotu...
Svoju posebnost...

Ne umanjujte to.

bed of roses

Ajme, kako je ova pjesma lijepa!! Aaaaa predobra mi je... A stalno sad slušam te neke ljubavne pjesmice.. Bit će da sam jako zalljubljena? (o.t.!!!)
Inače, ja sam u dobrom raspoloženju. Eto, dokazala sam si opet da glazba čini čuda od mene, da rock i ti zvukovi čine ludnicu u mojoj glavi, kao ništa drugo.

Ma, naime, danas smo odigrale prvu utakmicu u našoj dragoj odbojkaškoj ligi.. I izgubile =( i ful mi je krivo jer su naše cure stvarno bile bolje od ovih.. Al eto. I zbgo tog mi je bio malo bed jer ipak.. ah prva tekma za gimnaziju.. i tak..
Al dobro, ostale sve pobijeđujemo =D (uf kak sam optimistična=)

/Ma joj ljudi... =) Sretna sam jako!/

i sad dok pogledam.. kak život može biti lijep. meni je sad savršen. bar se takvim sad čini i htjela bih da taj osjećaj zauvijek traje.
.
danas mi je bio tak super osjećaj opet bit na sportskom natjecanju. bacilo me u stare dana akrobatskog rocknrolla. te brojne dvorane po svuda, strka, gužva, dresovi, skakutanje =) budi neke osjećaje, lijepe osjećaje. i onak, osjećaj da pripadaš tom timu, da ste svi u istom porazu ili istoj pobjedi i da jedan igra za sve i svi za jednog. i ond nasmijana lica i taj sami duh. i ona tremica prije početka =)
a ond me to opet baca na uspomene s klavira i tih natjecanja. znojenje ručica prije nastupa. ili prije natjecanja skakanje i duboki uzasi i izdisaji ne bi ti trema bila manja. al nema pomoći. to je takav predobar osjećaj=) obožavam ga! i sviram sve što sam naučila i to pokazujem drugima, moji se ponose, profesorica se ponosi i ja sam sretna. i rezultat tada i nije bitan. bitno mi je da me gledaju i bodre svi koje volim.
i zato nikad neću zaboravit to međunarodno natj. iz klavira (etide i skale), gdje samo jedna cura i ja predstavaljale našu županiju i s još par njih našu državu i borile se za što bolji plasman. i mama i tata tam stoje kod vrata i mole se da sve pdsviram onak kak znam jer smo se toliko moja profa i ja trudile i vježbale za to. i sve je super ispalo, bila sam među prvih 20 u europi. i onaj zagrljaj profe kad sam se vratila s pozornice, sva uplašena dal je to dobro ispalo i jesam li šta zeznula jer sam ja bila toliko uzbuđena da su mi prsti sami letili po klaviru...

/lijepo./

ma joj neću se više previše raspisivat iako bi mogla sada svašta napisat jer imam toliko tih lijepih događaja u životu =) ali evo već mi se maskara razmazala od suzica kad se sjetim svega toga.

al dobro.

ma idem.

fotkiceee :)

Pa evo, napokon sam prebacila fotkic s moba na kompić pa ću evo većinu stavit u slajd koji je malo dolje.. vjerovatno će se većina koja čita ovaj blog negdje prepoznat...

i tako meni gotovo savršeno.. ocjene prilično lijepe, frendovi sve 5, ljubav "cvjeta" i tako.. lijepo lijepo :) i tak kad mi je sve super i kad nema tree hilla da me inspirira ond i nemam baš jako puno za pisat...

samo da podsjetim da se nekima mijenja život u godini, mjesecu ili tjednu.. ali vjerujte, itekako se cijeli život može potpuno preokrenuti u danu, pa čak i satu.


pusa velika darji, ivi, matei, moni, tihani, zdenki i ostalim curkama, a dečkima pozz.

i naravno iako vjerovatno ne čitaju jer se ne znaju skopačet na net :p vejiji pozz mojim curkama mmp, mateji, tini, i teni (koja nam se baš i ne javlja!)

i danijele volim te!!

=)

jjojj... evo sad malo pričala s darči i prisjetile se mi starih dana.. u osnovnoj i to...

kak je to bilo lijepo!! ajme pa ja sam sad totalno sva raspekmežena kad ovo tipkam.. onak imam mali osmijeh na licu i neku toplinu u sebi...



evo npr. kak sam se u vrtiću tukla (doslovno) s danas najfrendicama za dečka lol =) i kak sam mrzila u vrtiću isto jednu curu koju su svi obožavali a ja sam bila ljubomorna a danas mi je ful simpa i draga.. ili kak nikad nisam spavala tam na onim drvenim krevetićima i svoje haljinice u kojoj sam bila skroz ko princeza.. ajme nekih tak pojedinosti, nekih događaja se sjećam sve u detalje.. kak sam plakala kad su mi starci išli negdje a ja sam im s prozora mahala i plakala.. ili kak sam urlala kad mi djed nije htio kupit čips od paprike haha, ond tam ekipa u Sisku kad smo živjeli.. sjećam se naših ročkasa sa 4-5 god kad smo plesali svi jedni s drugima bez srama ikakvog=)
i onda početak osnovne.. isto sam sjedila s gabijem ko i sad na početku srednje.. sjećam se svega na tom prvom danu.. pa kad smo marta, marlena i ja plesale koreografiju od klaudije na onu pjesmu Nisam više tvoja il kak već.. pa smo stalno igrale gumi gumi u auli isto...pa Škola u prirodi i Umag.. s Nives u sobi bila..., pa glazbena i klavir.. natjecanja mnoga i produkcije, naj profa Julijana...ala predobro, također sve u sijećanju ostalo al dobro tad sam malo starija bila...
a ond viši razredi osnovne.. to mi je čak najmanje u sjećanju sad al znam da je bilo super... tu se najviše sjećam Tihane moje, i mojih najfrendica.. pa Darjinih događanja i ljubavnih frka =) i mojih isto dok sam bila u lovu na Danijela.. ala bome smo se izmučile curke i ja na početku al kasnije je on mene ganjo i tad nitko nije vjerovao (osim ovih mojih cura) da ćemo bit zajedno.. a vidite sad gdje smo, deveti mjesec sretni skupa =D. ond lidrana i LIKova na kojima sam upoznala dost novi lica itd.. maturalac..



ajme prelijepa sjećanja...

i kad pogledam, ne bih ništa, ama baš ništa, mijenjala u svom životu. potpuno sam zadovoljna svime šta sam postignula i ponosna sam na to =) I o tom sam baš s tatom pričala, kako je najbitnije da sam ja zadovoljna svojim životom i svime što sam napravila, da mogu imati glavu uzdignutu. i to je zaista sad tako.

a kak je vama po tom pitanju? nadam se isto kao i meni...

ajde pozzam redom
-->blogere- darju, mateu, monu, zlaticu, milanu i tihanu, borisa i jadranka te lea, mariu i luciju d.
-->"moje ljude"- mmp, tenu, tinu, nives , tihanu, luciju i mateu br. 2
--> sve ostale koji mi čitaju blog
--> šećer na kraju, svog Jedinog. (VOLIM TE jako!!)




pusica.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.